Home Vijesti Pogrešna dijagnoza: Dječaka iz Viteza šest godina u školi vodili kao “retardiranog”

Pogrešna dijagnoza: Dječaka iz Viteza šest godina u školi vodili kao “retardiranog”

25 min read
0
0
397
--

Četrnaestogodišnji D. Z iz Viteza je, baš kao i ostala djeca njegove generacije, krenuo u osnovnu školu prije osam godina. Tokom prve godine školovanja nije pokazao očekivane rezultate, odnosno prema procjeni razrednog nastavnika kasnio je s usvajanjem školskog gradiva, posebno s ovladavanjem početne tehnike čitanja i pisanja, što je dovelo do toga da kasni i s usvajanjem ostalih nastavnih sadržaja.

Također je, i opet prema procjeni razrednog nastavnika, pokazao teškoće u prilagođavanju prilikom boravka u razredu s ostalom djecom (odbijao razgovor, ustajao tokom časa, zavlačio se pod klupu – odnosno pokazao određena odstupanja na planu socijalnih kompetencija).

“S aspekta struke (psihologija, pedagogija, neuropedijatrija, neuropsihologija razvojne dobi, logopedija) ovi oblici ponašanja ukazuju da postoji mogućnost prisustva određene specifične poteškoće kod djeteta, međutim nikada se ishitreno temeljem samo ovako subjektivnih pokazatelja ne smije po automatizmu sumnjati na intelektualni deficit kao primarni uzrok pojave pomenutih poteškoća i neželjenih oblika ponašanja”, rekla je za Radiosarajevo.ba logoped-defektolog Mervana Mujić.

U drugom razredu osnovna škola koju dječak pohađa upućuje Centru za socijalni rad zahtjev da se dječak uputi na kategorizaciju nadležnoj Stručnoj komisiji za ocjenjivanje sposobnosti i razvrstavanje djece i omladine ometene u tjelesnom i psihičkom razvoju radi utvrđivanja njegovih psihofizičkih sposobnosti.
“Roditelji su imajući puno povjerenje u sistem krenuli u potrebnu proceduru koja je trebala podrazumijevati detaljnu procjenu djeteta sa svih aspekata struke, a koja je konkretno izostala”, rekla nam je Muhić navodeći kako je nakon toga uslijedila po dijete kobna pogreška.

Komisija za kategorizaciju koja je sastavljena od pedijatra, neuropsihijatra, defektologa, psihologa i socijalnog radnika, je u svojoj ocjeni utvrdila da dječak spada u kategoriju lica lake mentalne retardacije , te preporučila nastavak školovanja po prilagođenom planu i programu uz pojačan pedagoško – psihološki nadzor.

“Srednjebosanski kanton nema prosvjetno-pedagoški zavod, i ne postoji zvanični prilagođeni plan i program. Dakle kada dijete pohađa nastavu po tom principu, plan i program prilagođavaju učitelji, ili nastavnici koji niti moraju niti imaju znanje i kompetencije da to urade”, prokomentirala je Mujić.

Muhić nam je otkrila kada su roditelji primijetili da je dijagnoza koju ima D. vjerovatno pogrešna, te da je učinjena greška i nepravda, te nam je otkrila kako su reagirali, kako su utvrdili pogrešnu dijagnozu…
“Vođena nepogrešivim roditeljskim instinktom majka je u momentu od postavljanja dijagnoze, prateći dječiji razvoj, počela sumnjati u ispravnost procjene, odnosno postavljene dijagnoze. Naime, dječak je u okviru porodice funkcionisao po potpuno tipičnom principu razvoja. Osim izražene odbojnosti prema učenju čitanja i pisanja, te vrlo teškog napredovanju na ovom planu, dijete nije pokazivalo ostale osobine koje se očekuju kada se govori o deficitu intelektualnog funkcionisanja”, otkrila je Mujić navodeći kako osnovna karakteristika djece sa smanjenim intelektualnim sposobnostima je da ovisno o stepenu poteškoće usporeno teče i njihov kognitivni (spoznajni) razvoj.

“U slučaju konkretnog dječaka majka je upravo primjetila da se sve poteškoće njenog djeteta svode na govornojezičke kompetencije (čitanje, pisanje, te oskudniji riječnik, povremeno agramatičan govor). Engleski jezik je savladao, rad na računaru također i postepeno počeo da gradi svoj svijet. Osjećao se drukčijim od ostalih, te polako počeo razvijati primjetan osjećaj nesigurnosti u vanjskom okruženju. Na njeno insistiranje da odu na još neke procjene dijete je odgovaralo ‘Džaba će te me voditi, meni jednostavno nema pomoći'”, ispričala nam je Mujić dodajući kako je ovakvo ponašanje bilo u potpunosti očekivano s obzirom na to da se radi o djetetu koje je nepravedno stigmatizirano u dobi od sedam godina, te do svoje trinaeste godine obitavalo u socijalnoj sredini, odlazilo u školu, kretalo se među vršnjacima potpuno svjesno nepravde koja mu je nanesena, ali i bespomoćno da bilo šta po tom pitanju promijeni.

Kako je Mujić imala priliku upoznati dječaka i raditi s njim, tražili smo da nam pojasni kako je tekao njen rad s njim, šta je primijetila kod njega…

Dijete je pri prvom susretu sa mnom odbijalo saradnju, odnosno ponašalo se kao potpuno pasivan sudionik događanja. Sjedilo je snuždeno, s posturom (položajem) tijela u kojem je bilo izuzetno pogrbljeno, oborene glave, pogleda usmjerenog prema podu, izbjegavajući kontakt očima. Zbog izražene nervoze čupalo je kosu s prednjeg dijela glave, ispričala je Mujić za Radiosarajevo.ba dodajući kako je dijalog koji je pokušavala započeti s njim završavao se njegovim kratkim odgovorima, bez volje da sudjeluje.

“Iz tretmana u tretman i meni kao terapeutu bilo je neopisivo teško gledati dijete za koje je bilo jasno da pati. Ponekad su se pokušaji da razgovara sa mnom završavali tako što bi počinjalo da plače, što me dovodilo pred zid. Prvi pomak smo napravili kada sam mu rekla da zaboravi na čitanje i pisanje, upalila računar i rekla da nađe nešto o čemu ćemo pričati. Postepeno smo ulazili u dijalog iz kojeg sam vrlo brzo zaključila da ima prilično širok fond općeg znanja za dijete sa dijagnozom mentalna retardacija”, ispričala je Mujić navodeći kako se u međuvremenu uvjerila da mu je znanje engleskog jezika bolje nego njeno.

“Najveći problem je predstavljala izražena nesigurnost čim bi ga suočila s pitanjem na koje eventualno nema pravilan odgovor. Tada bi nastupilo ponovno povlačenje i tuga. Logičke zadatke je, nakon što smo prošli proces desenzibilizacije, radio sve radije. Nakon što sam se uvjerila da pokazuje sve simptome disleksije preporučila sam roditeljima ponovnu detaljnu obradu ovog puta kliničkog psihologa, ali po mojoj preporuci, a preporučila sam kolegicu za čije sam se ekspertize ranije uvjerila koliko su detaljne, objektivne i iscrpne jer je ključna bila procjena stanja intelektualnog funkcionisanja djeteta”, pojasnila je Mujić.

Mujić je pojasnila kako je za svakog praktičara terapeutska jedinica porodica.

“To znači da ne utječemo samo na oporavak djeteta, nego istovremeno pravimo od roditelja partnere u tom procesu, educiramo ih kako da pristupe poteškoći s kojom se suočavaju i dijete i oni. Bez takvog pristupa upitan je uspjeh svakog tretmana. Na ovaj način sarađujem i sa roditeljima iz ovog slučaja uz maksimalno uzajamno povjerenje”, rekla je za naš portal.

Zanimalo nas je i šta se dešavalo dalje kada su utvrdili da jedječakova dijagnoza pogrešna, kako su reagirali roditelji, te kako je reagirala škola koju dječak pohađa…
“Nakon opservacije, i ponovo urađene detaljne procjene klinički psiholog koji je utvrdio da dječak nema poteškoće na nivou intelektualnog funkcionisanja, što konkretno, kada upotrijebimo pežorativni i stigmatizirajući termin koji se Bosni i Hercegovini na žalost i dalje koristi, znači da nije mentalno retardirana osoba. To isto je potvrdio i ordinirajući neuropedijatar. Konačnu dijagnozu disleksije je potvrdila prof. dr. sc. Mirela Duranović sa Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli”, otkrila nam je Mujić.

“Saznati da vam je dijete bilo žrtva brutalne površnosti struke i sistema koji tu istu struku štiti od odgovornosti je šokantno i bolno buđenje za roditelja. Prvo sa čime se nose je osjećaj krivice jer su se na taj sistem oslonili, potom slijedi preispitivanje roditelja gdje su pogriješili. I je li moglo drugačije?
Škola, koju dječak pohađa, odnosno stručno osoblje, je novu dijagnozu uzelo s rezervom dok ne dođe konačno novo mišljenje komisije nakon obavljene rekategorizacije.

Nalaz sa dijagnozom disleksija profesorice Duranović, i uputama koje se odnose na pristup u radu sa djetetom, priložen je u dnevnik , i ovisno o osviještenosti koriste ga ili ne koriste nastavnici uključeni u obrazovni proces ovog djeteta”, rekla je Mujić za Radiosarajevo.ba.

No, agonija porodice se i dalje nastavlja.

Naime, stručna komisija za ocjenjivanje sposobnosti i razvrstavanje djece i omladine ometene u tjelesnom i psihičkom razvoju je, prema informacijama koje je dala majka, zasjedala 17. juna ove godine i tada je dječak imao ponovnu „procjenu“, sada uz priloženu novu dokumentaciju.
“Jedan od pregleda pred navedenom komisijom je izgledao doslovce ovako. S jedne strane sjedi ‘stručnjak’ , s druge strane dijete iscrpljeno od čekanja kao optuženik, a majku se u prisustvu pita doslovno sljedeće: ‘Majko, jeste li Vi sigurni da Vaše dijete nema intelektualne poteškoće – jer, evo vidite, nije znao tablicu množenja’?”, ispričala je Mujić.

Jedan od signifikatora disleksije je, kako nam je pojasnila, upravo nemogućnost da se savlada tablica množenja.

“Ovo kažem kao logoped, ali i kao disleksičar koji je u djetinjstvu prolazio bezbroj poteškoća zbog nerazumijevanja okoline. No, prije 36 godina, u vrijeme kada sam ja bila disleksično dijete, o tome se ništa nije znalo. Poražavajuće je, međutim, da danas, u vremenu napredne dijagnostike, u komisijama i na ključnim mjestima za detekciju ranih razvojnih poremećaja i dalje sjede ljudi koji o tome nemaju pojma ili neće da imaju jer ih sistem štiti od odgovornosti”, prokomentirala je Mujić.

“Dječak koji je predmet ove priče je u ranom djetinstvu prije razvoja disleksije po prirodi poteškoće morao pokazati znake razvojne disfazije, te određena odstupanja pri upisu u školu. Međutim, to u Srednjebosanskom kantonu prođe uglavnom nezapaženo, ili se ovim pojavama sistemski pristupa vrlo neozbiljno”, prokomentirala je Mujić navodeći kako do danas još uvijek nije stigao nikakav odgovor od strane komisije, te je prema tome dječak za sistem još uvijek u kategoriji lica lake mentalne retardacije.

U zavisnosti od odgovora Komisije dječaku treba da se zvanično ukine dijagnoza Laka mentalna retardacija, te u dokumentaciju unese dijagnoza Disleksija.

“To u konačnici znači da će se i zvanično skinuti stigma sa djeteta, te da će u školi koju pohađa naći način da isprave nepravdu koja mu je učinjena . Ukoliko izostane pravedan epilog, onda postoje i drugi zakonski mehanizmi koji se u ovom slučaju mogu konkretno aktivirati u svrhu zaštite i ostvarenja njegovih prava”, prokomentirala je.

Kako je kazala, najteži period za ovo dijete i njegovu porodicu je završen.
“Ono što je predstavljalo najveći problem je bio izostanak odgovarajućeg tretmana zbog pogrešne dijagnoze, što je u konačnici i dovelo do najozbiljnijih komplikacija vezanih za napredovanje djeteta u obrazovnom smislu. Od momenta uključenja djeteta u odgovarajući logopedski tretman svakako su ostvareni pomaci. Sve ovo što je dječak prošao ne može da ne ostavi traga na njegovu ličnost. Međutim, o pretrpljenoj traumi ne bit detaljizirala jer su za to područje kompetentni sugovornici psiholozi, odnosno psihoterapeuti”, rekla je Mujić dodajući kako se od disleksije ne ozdravi, sa njom se živi, ali se adekvatnim radom postignu na kraju i čitalačke kompetencije i ostale sposobnosti koje su kod osoba sa disleksijom kompromitovane.

“Konkretni dječak pokazuje mnoge sklonosti zbog kojih, nakon što odabere odgovarajuće zanimanje, nema potrebe za strah od neuspjeha”, dodala je.

Mujić je otkrila i kako ima još ovakvih slučajeva u praksi – u Srednjobosanskom kantonu.
“Dječak iz ove priče, na veliku žalost, nije jedini slučaj u kojem kao žrtve neuređenog sistema stradaju djeca koja po prirodi poteškoće pripadaju vulnerabilnoj populaciji. Spomenut ću samo jedan, slučaj djevojčice A. G., u dobi od 12 godina, nastanjenoj u Busovači, koja ima dijagnozu epilepsija. Po mišljenje logopeda dolazi po preporuci psihologa, radi kompletne logopedske obrade. Djevojčica dolazi u pratnji roditelja, od kojih saznajem da škola vrši pritisak na roditelje da pristanu na kategorizaciju djevojčice. Kako bi taj pritisak urodio plodom, pojedini nastavnici djevojčici snižavaju ocjene kako bi postigla lošiji uspjeh u školi”, otkrila nam je Mujić navodeći kako je djevojčica u razgovoru sa njom pokazala visok stepen anksioznosti i jasne znake da u školi doživljava mjere represije od strane pojedinih nastavnika.

“Sve ovo se negativno odražava na njeno zdravstveno stanje, dovodeći je pri tom u opasnost da zbog konstantnog stresa ponovo doživi epileptički napad. Nakon obrade napišem preporuke za nastavnike”, rekla nam je navodeći kako o epilogu ove priče nema više informacija.

“Na koncu,u ovom momentu na kontinuiranom logopedskom tretmanu, koji uključuje savjetodavni i suportivni rad sa roditeljima, imam sedmero djece u dobi 3,5-5 godina, koja su također zbog nedostataka u sistemu, te bahatosti i nemara vodećih ljudi, osjetila diskriminaciju u raznim predškolskim odgojno obrazovnim ustanovama, ili zakasnila s ranim uključenjem u logopedsko-defektološki tretman, mada su se roditelji na vrijeme javljali nadležnim ustanovama tipa dispanzera i centara za mentalno zdravlje”, rekla nam je dodajući i kako smatra da je konačno vrijeme prekinuti šutnju i nazvati stvari pravim imenom.

“Jer, odgovornost je na nama ljudima iz struke, u čijim rukama leže sudbine puta i načina na koji će se razvoj djece sa detektovanim poteškoćama odvijati. Sasvim je dovoljan balast i za dijete i za roditelje suočiti se sa razvojnim problemima, ne treba im na to tovariti još i sistem koji ih čini kažnjenicima”, rekla je logoped-defektolog Mervana Mujić

za Radiosarajevo.ba.

Facebook Komentari

Komentara

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *